Iako ove godine nismo imali bijeli Božić, a snijeg se otopio brže no što je pao, zimske radosti ne moraju i ne bi trebale izostati u ničijem kalendaru. Odlučila sam posjetiti napopularnije zagrebačko klizalište na Šalati kako bih uhvatila dašak brzo minule zimske atmosfere.
Poliranje leda prije otvaranja klizališta
Video disco klizalište Šalata nalazi se na adresi Schlosserove stube 2 i u funkciji je od 2002. godine. Kliže se na otvorenom i uz glazbenu pogledu novih i starih hitova za čiji su odabir zadužena dva DJ-a. Broj posjetitelja tijekom sezone (koja traje od početka studenog do početka ožujka) kreće se oko 30.000.
Klizališna masa
Najveća je posjećenost naravno vikendom, ali i taj radni dan (četvrtak) zatekla sam red na blagajni. Cijena ulaznice radnim danom i vikendom ujutro iznosi 15 kn, a vikendom navečer 20. Ukoliko nemate vlastite iznajmljivanje klizaljki koštat će vas također 15 odnosno 20 kuna. Većina klizača spretni su u ovoj vještini, ali ima i onih koji uopće ne znaju klizati, no zato im ne manjka upornosti i dobre volje. Nepisano pravilo je da se takvi drže postrani jer se kliže u krug, pa bi u protivnom smetali onima koji na ledu kao da su rođeni. Osim na Šalati u Zagrebu se može rekreativno klizati i u Domu Sportova i na Velesajmu.
ž Gužva u svlačionici
Prijatelj mi je nedavno rekao jednu zanimljivu činjenicu vezanu uz klzanje: naime nekoć su na klizališta dolazili lovci na talente u potrazi za potencijalnim manekenkama i potom ih regrutirali u agencije za koje rade. Nisam sigurna što to točno povezuje modela i klizačicu – dobra motorika, gracioznost pokreta? Ili je stvar u tome da se jednstavno zna da je klizalište mjesto na kojem se skuplja kritična masa većinom mladih ljudi pa je novi talent moguće lako i brzo uočiti? Možda nikada nećemo saznati…
S obzirom da ja ne znam klizati i ne bi imalo smisla pretrpiti fizičke ozlijede samo zbog jednog posta, donosim vam video kao dokaz da sam zbilja bila tamo snimljen iz sigurne udaljenosti i sa suhog tla 😀
U jeku žestokih sukoba između vlasti i Crkve oko uvođenja Zdravstvenog odgoja u škole još uvijek se vode medijske bitke. U srijedu je zato u knjižnici Bogdana Ogrizovića održana javna tribina pod nazivom ”Zdravstveni odgoj: rat za monopol nad djecom” u organizaciji Udruge građana za zaštitu ljudskih prava David. Prije rasprave sa građanima svoja izlaganja predstavili su dr. Dubravko Lepušić i dr. Slavko Kulić.
Odmah na početku doktor Lepušić je naglasio kako cjelokupna tribina nije tu da izlagači koji u njoj sudjeluju prodaju svoju pamet i nameću vlastite stavove, ocrnjuju bilo Vladu bilo kler ili da kroz dijalog sa posjetiteljima raščlanjuju neke aktualne događaje poput famoznih letaka kojima se Agrokor nedavno odlučio opskrbiti, mnogobrojnih svećenićkih bisera kojima mediji daju prostor ili ukinutih televizijskih emisija.
Dr. Lepušić, inače ginekolog i jedan od kreatora 4. modula Kurikuluma (Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje) predstavio je drugačiji pristup ovom žarućem problemu hrvatske svakodnevice. Fokus njegove prezentacije bile su medicinske činjenice i istraživačke spoznaje o važnosti edukacije mladih o seksualnosti i reprodukcijskom zdravlju. ”Nemaju se pravo govoriti neistine. Najgore što možete učiniti jest mladom čovjeku zatajiti informacije”, rekao je Lepušić u svom uvodu i potom ostatak izlaganja nastavio u revijalnom tonu ocrnjujući propuste u hrvatskom obrazovanju i medicini. Najveći dio vremena posvetio je spolno prenosivim bolestima, ponajviše HPV-u, istaknuvši kako je od iznimne važnosti rad s adolescentima na početku njihovog aktivnog seksualnog života, jer se na prvom mjestu kada govorimo o sprečavanju bolesti kao što je HPV nalazi edukacija. ”Svaka umrla žena od raka vrata maternice je sramota jer prevencijom se on može spriječiti”, napomenuo je Lepušić. Hrvatska (za razliku od npr. Finske) nema razvijenu prevenciju: edukaciju, preglede i cijepljenje. Tu je i kako je istaknuo Lepušić još uvijek srednjovjekovni stav hrvatskih roditelja koji misle da će njihova djeca umrijeti od cjepiva čime nisu svjetonazorski daleko od Amiša koji u skladu s ideologijom prema kojoj žive svoju djecu uopće ne cijepe. Cilj je svakog društva imati slobodne ljude pa je tako i cilj kurikuluma da prije svega služi kao vodič – na mladima je da kritički prosude o temama kao što su spolna i rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje jer u kurikulumu se ne zauzima nikakav stav već samo konstatira da postoje apstinencija i kondomi.
Dr. Kulić i dr. Lepušić na tribini o Zdravstvenom odgoju
Kvalitetan zdravstveni odgoj kako ističe Lepušić najpotrebniji je upravo kod one djece koja se odgajaju po patrijarhalnom obrascu. Tu je uspio ponuditi i jednu dobru usporedbu: zašto je problem pričati o seksualnosti, ali nije problem reći da je Zemlja okrugla, a ne ravna ploča?! Po pitanju uvođenja zdravstvenog odgoja kao izbornog predmeta Lepušić je dosljedno bio vrlo štur i jasan rekavši ako se na vjeronauku govori o kreacionizmu, zašto se onda djeci ne bi u sklopu obveznog predmeta govorilo o znanstveno potvrđenim činjenicama. ”Oslobodimo djecu medijskog i ideološkog smeća kada se mi već gušimo u njemu. Nikakvoj agitaciji nije mjesto u školama. Škole moraju biti hramovi znanja i građanskog uzdizanja, vrijednosno neutralne i za sve iste” zaključio je pomalo gnjevno doktor Lepušić.
S druge je strane dr. Slavko Kulić zauzeo stav kulturne antropologije koja bi u kontekstu različitih pristupa čovjeku i seksualnosti u Zdravstvenom odgoju prema njegovu mišljenju trebala prevladati. Istaknuo je kako politička i crkvena antropologija nisu dobre jer od čovjeka traže poslušnost te kako Kurikulumu fali moralnost, a škole bi prije svega trebale učiti kako biti čovjekom. ”Ograničeno mišljenje vodi samo u sukob” zaključio je Kulić usput napomenuvši kako apstinencija proizvodi grč u 803 mišića u ljudskom tijelu!
Sadržaj modula o spolnoj/rodnoj ravnopravnosti i spolno odgovornom ponašanju prema razredima u kurikulumu zdravstvenog odgoja
Kao i na svakoj javnoj tribini među gledateljima se našlo jedinki koje imaju neodoljivu potrebu nadugo i naširoko držati ekspoze vlastitog toka svijesti, a u jednom trenutku ponesen raspravom i knjižničar je uzeo mikrofon u ruke kako bi s okupljenima podjelio svoj as u rukavu – vic o Romima 😀
Boris Stanojević iz udruge David na kraju je sve zainteresirane pozvao na okupljanje pod nazivom ”Skup razuma: podrška sekularizmu i uvođenju zdravstvenog odgoja u obrazovni sustav” koji će se u srijedu 16. siječnja održati na Cvjetnom trgu.
S obzirom da je ovo blog i očekuje se da ja kao razumna mlada osoba imam određeni stav na kraju bih samo htjela završiti ovaj post citatom jednog od najdražih mi redatelja – kako u Annie Hall kaže Woody Allen: masturbacija je seks s nekim koga voliš.
Kada si čovjek dâ truda i uz to je primoran naći donekle zanimljive teme za potrebe bloga, onda shvati kako je Zagreb jedan zapravo vrlo kulturan grad i obiluje mjestima i događanjima na kojima se u vremenski pravilnim razmacima mogu zadovoljiti osobne kulturne aspiracije. Put me tako odveo u čitaonicu i galeriju Vladmira Nazora gdje se od 27. prosinca do 10. siječnja mogla vidjeti izložba mističnog naziva #7 i Poznati krajolik. Prvi dio naziva – #7 – odnosi se na rad diplomirane studentice grafike na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti Line Migić, a ”Poznati krajolik” na djelo multimedijalne umjetnice Lee Vidaković. U oba slučaja riječ je o instalacijama koje uključuju pokretne slike i narativ te imaju tzv. ”autoterapijske” elemente – prenose autorovo osobno iskustvo i vrlo često intimnu traumu koje publika potom prisvaja.
Lina Migić – Paravan sa fotografijama i display unutar njega
Instalacija Line Migić povezana je sa osobnom tragedijom kodiranom kroz broj sedam – sedam je godina prošlo od smrti njezina oca, sedam je fotografija postavljenih na paravan kroz koji posjetitelji moraju proći kako bi došli do malenog displaya na kojem se vrti sedam kadrova koje je Lina snimila posjećujući grob preminulog oca i koji traju točno 7 minuta i 77 sekundi. Sedam je osim toga, kako u tekstu o izložbi navodi Jasna Jakšić, približan broj predmeta ili jedinica koje ljudsko biće može aktivirati u kratkoročnom pamćenju, a svakih se sedam godina prema umjetniku Dimitriju Bašičeviću Mangelosu u potpunosti mijenjaju stanice ljudskog tijela, otvarajući tako prostor višestrukim osobnostima unutar jednog ljudskog života.
Isječci iz filma Line Migić
Grandiozna tapeta šume na kojoj je postavljen malo veći display od onoga u paravanu rad je Lee Vidaković. Polazište za ovu njezinu instalaciju može se naći u povijesti umjetnosti: od flamanskog i nizozemskog slikarstva 17. i nordijskih pejzažista 19. st., do estetike kratkog filma. Ključna inspiracija pritom joj je bila slika američkog umjetnika Edwarda HopperaSun in an empty roomčije je određene elemente i prisvojila i pomoću njih izgradila minijaturni interijer, fotografirala ga i onda naknadno od fotografija izvela animirani digitalni film prikazan na displayu. Pejzaž šume nastao je spajanjem mnogobrojnih fotografija koje je snimila u Paliću u Vojvodini i na Plitvičkim jezerima.
Lea Vidaković – Poznati krajolik
Vodeći se načelom ”the less you see – the more your mind is engaged” aurorica je prikazavši poluprazni interijer lišen tragova bilo kakvih dešavanja nastojala dati mu funkciju nagomilavanja, odnosno potiskivanja, gdje jedino tapeta šume gledatelja navodi na nagađanja o procesu oslobađanja sjećanja.
U jedno sam sigurna – kvartovski penzioneri koji u čitaonicu svaki dan dolaze pročitati novine kako bi zadržali svoj i dalje neoboriv status informiranih građana izložbom su na kratko vrijeme dobili lijepu kulisu dok su iščitavali nove retke o sveprisutnoj krizi, bankrotu i korupciji u državi Hrvatskoj.
Kada sam pisala post o striparnici Lastan nisam mogla niti zamisliti da ću doslovno pet koraka dalje naći temu za još jedan. U visokoj zgradi nedaleko striparnice nalazi se Radnička galerija, skraćeno RaGa. Otvorio ju je odvjetnik Marijan Hanžeković i nadjenuo joj ime u skladu s ulicom u kojoj se nalazi. Hanžeković je također darovao prostor za otvaranje Lastana, a potom je u zgradi u kojoj se nalaze njegovi uredi otvorio i ovaj novi kulturni prostor u Zagrebu.
RaGa je prostorom nevelika galerija, vrlo jednostavna i minimalistički stilizirana, zidovi su tipično galerijski bijeli, a osvijetljenje nenametljivo. Podvig poznatog odvjetnika podsjeća me na slučaj Tomislava Klička i Laubu o kojoj sam nedavno pisala – Hanžeković je isto tako privatni kolekcionar i RaGu je otvorio vlastitim novcem i moglo bi se zaključiti čisto mecenatski.
Unutrašnjost galerije
Hanžeković posjeduje veliku zbirku umjetnina i neke je u Radničkoj galeriji već izložio ili će to tek napraviti. Trenutno, pa sve do 18. siječnja, može se pogledati izložba Bauhaus Ivane Tomljenović Meller koju je Hanžeković financirao svojim sredstvima. On je ujedno i nećak umjetnice na koju se izložba odnosi.
Ivana Tomljenović
Ivana Tomljenović Meller bila je umjetnica čiji je stil najviše oblikovala činjenica da je nekoć bila student Bauhausa – škole za arhitekturu i umjetnički obrt u Njemačkoj koja je od osnutka 1919. do zatvaranja 1933. izgradila temelje modernome i održivom dizajnu. Bauhaus nije bila tipična obrazovna ustanova. Osnovao ju je arhitekt Walter Gropius pritom imajući u glavi viziju o školi u kojoj će sve umjetnosti i obrti biti sjedinjeni, s ciljem stvaranja standardiziranih uzoraka za industrijsku proizvodnju koja bi oplemenila život širokih masa. Karakteristika škole bio je lijevo orijentirani ideološki stav, kako profesora, tako i studenata. Npr. predavanja o elementima likovne forme držali su Vasilij Kandinski i Paul Klee koji su u njih ugrađivali svoja teozofska uvjerenja.
Ivana Tomljenović na krovu Bauhausa
Studenti su u prvoj godini morali proći Pripremni tečaj na kojem bi odbacili sva prijašnja uvjerenja, a potom bi školovanje nastavljali na nekom od odjela, slušajući predavanja i razvijajući svoja umijeća u radionici u kojoj su se upoznavali s proizvodnim procesom. Za razliku od većine studentica koje su odabirale ”ženske” radionice keramike, tekstila i tipografije, Ivana Tomljenović Meller upisala je Odjel fotografije.
Krilatica Bauhausa bila je ”Igra postaje zabavom, zabava radom, a rad igrom”. Najzorniji su primjer navedenog načela fotografije studenata, spontani radovi koji su nastajali u trenutcima dokolice. Ivana Tomljenović je u Bauhausu snimila fotografije koje evociraju i tematske zabave poput Festivala Brade, nosa i srca ili Bijelog festivala. Na njezinim fotografijama također je prisutno mnoštvo žena koje se, netipično za to doba, doimaju potpuno oslobođene od konvencionalnih društvenih normi.
Studenti Bauhausa
Tomljenovićeva je tijekom studija u Bauhausu izvela grafički dizajn za ovitak jedne knjige i nekoliko plakata. Među sačuvanim radovima niz je varijacija oglasa za kavu ”Meinl”.
1930. počeli su snažni napadi nacionalsocijalističkog tiska na Bauhaus. Nastavu je napustio velik broj studenata među kojima je bila i Ivana Tomljenović Meller. Mnogi protagonisti njezinih fotografija proglašeni su po društvo opasnim osobama i okončali su život u Hitlerovim i Staljinovim logorima, a Bauhaus je zatvoren kao utjelovljenje ”izopačene umjetnosti” i ”leglo boljševizma”.
Ivana Tomljenović se nastavila baviti dizajnom, ali njezina daljnja likovna ostavština i dalje je svjedočila trajnom vraćanju principima koje je ponijela iz Bauhausa.
Svi neupućeni hard core štreberi i ljubitelji 9. umjetnosti mogu odahnuti jer je još u travnju u Zagrebu na adresi Radnička 22 otvoren ”Lastan” – striparnica, galerija stripa i suvenirnica. Vlasnik Ratko Dragaš ime Lastan izabrao je u čast slavnog savjetnika iz Modre Laste nastalog iz pera našeg poznatog crtača stripa Ivice Bednjaneca.
– Ideja je stara jer još kao klinac zamišljao sam da ću jednog dana imati striparnicu. Moj stariji brat iz škole je donosio Modre Laste i tako sam se zapravo prije no što sam uopće krenuo u prvi razred kroz stripove naučio čitati – kaže Ratko.
Tada je na zadnjoj stranici Modre Laste bio Bednjančev strip ”Osmoškolci”. 2007 Ratko je napokon uspio i upoznati ovog velikana stripa te su diljem Hrvatske skupa radili izložbe. Kroz priču je shvatio da imaju slične ideje tako da je striparnica u neku ruku nastala na poticaj tog orginalnog tvorca lika Lastana. Velika želja Ivice Bednjaneca bila je da Osmoškolci završe u nekoj debeloj knjizi (koju Ratko danas u striparnici drži na vidljivom mjestu), ali njezin izlazak nažalost nije doživio.
U velikom prostoru striparnice naći ćete ogroman izbor domaćih i stranih izdavača te novih i starih stripova – sve skupa preko 100 000 naslova! Vjerujem da će lokalni štreberi napokon doći na svoje. Glavni naglasak je na domaćoj i stranoj produkciji. Od novih izdavača to su Bookglobe, Strip Agent, Tino Centar, STRIPFORUM, Ludens i još neki, a od starih je moguće naći izdanja iz legendarne serije Lunov Magnus Strip i Zlatne serije koju između ostalog čine svima poznati strip-junaci Zagor, Tex, Blek, Martin Misterija i dr. Ne brinite, tu su i nezaobilazni Alan Fordi Dylan Dog kojih su police doslovno dupkom pune 🙂
Stripovi od poda do stropa
Striparnica je mješavina Ratkovih starih stripova i gore spomenutih novih izdavača čije je stripove morao kupiti prilikom otvaranja Lastana. Pritom je impresivna gomila onoga što se nalazi u striparnici samo je 1/3 onoga što usitinu posjeduje.
– Od malih nogu skupljao sam stripove. Sjećam se svog prvog stripa kojeg sam kupio na kiosku, a nekih se stripova sjećam iz Zlatne serije kad smo ko klinci za vrijeme velikog odmora trčali kupiti novi nastavak i u redu čekali ispred kioska što je danas ljudima vjerovatno nepojmljivo – prisjeća se Ratko.
U jednom dijelu knjižare nalazi se lokotima zaključana vitrina sa vrijednim kolekcionarskim sitnicama i stripovima. Najvrjedniji u njoj je ”Blago Crvene planine” – 4. broj Zagora koji na aukcijama zna dosegnuti cijenu i do 5000 kuna. Ratku osobno u njoj najviše vrijede magazini ”Veseli Vandrokaš” koji su izlazili od 1938. do 1940. godine, a koje mu je bilo najteže sakupiti. Osim rijetkih stripova u vitrini se nalaze i stvari koje možda nemaju veliku novčanu vrijednost, ali za Ratka nose određene uspomene te stoga nisu na prodaju. To je slučaj sa Zippom na kojemu je otisnut lik Corta Maltesea, a kojeg mu je poklonio jedan kolekcionar iz Hrvatske koji je u jeku Domovinskog rata pobjegao u Švedsku:
– Uzimao je od mene neke stripove, nešto sam mu ja i poklonio pa samo se na koncu i sprijateljili mada se nikada nismo vidjeli. Iz zahvalnosti mi je poslao nekoliko sitnica među kojima je i Zippo. Inače takvih ljudi ima puno i neki od njih našli su se putem interneta, a stripovima kao da kupuju nostalgiju, djetinjstvo i odrastanje.
Većinu kupaca čini Ratkova generacija, ljudi između 35 i 55 godina, ali nađe se i onih mlađih. Njegov dojam je da bi ovi stariji željeli da njihova djeca čitaju stripove pa ih zato i dovode u striparnicu. Navrate i simpatične gospođe koje vjerovatno rade u okolnim bankama i kojima je sve to čudno, ali ih istovremeno podsjeća na djetinjstvo kada su i sâme čitale stripove. Dosta ljudi uđe samo da se slika kada sa ulice ugledaju neobično pročelje striparnice, a u unutrašnjosti kolone naslaganih stripova. Pozornost stripoljubaca privući će i table nekih naših poznatih strip-crtača koje krase zidove knjižare.
U potrazi za stripovima Ratko je proputovao sve države bivše Jugoslavije. Prihvaća razmjenu, a neke stripove i otkupljuje. Stoga navratite u Lastana kako bi on doista postao kako je Ratko zamislio mjesto koje će podići kulturu stripa i sastajalište stripaša svih generacija – ili barem po šalicu sa likom Durice.
21. prosinca svijet ipak nije prestao postojati. Drevne Maje i suvremeni tumači njihovog kalendara očito su se prevarili – još smo tu, a uz to znamo i tko je kreativac godine u Hrvatskoj. Može li bolje od toga?!
Jučer se u Džamiji dogodila apokalipsa kreativnosti, a da pritom kreativni izričaj nije izumro već se baš suprotno – nastavio promicati i poticati. Udruga Kulturna ofenziva od 2010. organizira Nezavisni festival kreativnih komunikacija i dodjelu nagrada svim kreativnim pojedincima neovisnima od agencija i oglašivača. Ove godine prijavljeno je preko 550 radova koji su se natjecali za Orden Sudnjeg dana u 12 kategorija: dizajner godine, copywriter, fotograf, snimatelj, glumac, redatelj, web kreativac, kompozitor, ilustrator, animator, suradnik i Mlada nada. Potonja se odnosi na studente koji su ove godine kao nagradu od tvrtke B1 plakati dobili mini outdoor kampanju kako bi što lakše u budućnosti došli do novih poslova i klijenata.
Zagrijavanje prije dodjele nagrada
Postoje ukupno tri žirija koji putem interneta glasaju za pobjednike: Predselekcijski žiri, Veliki žiri i prvi put do sada i Žiri kllijenata koji čine predstavnici tvrtki i naručitelji. Ove godine Veliki žiri brojio je simboličnih 212 članova 😀
Apokaliptična atmosfera
Cijeli vizualni identitet ovogodišnjeg Sudnjeg dana osmislio je dizajn studio Šesnić&Turković koji su uz to pripremili i posebnu limitiranu seriju konzerviranih sardina u 4 boje koje ste mogli kupiti na ulazu za 10 kuna.
Pop art sardine u ulju
Uz voditelje Sinišu Šveca, Milana Peha i Koranu Gvozdić program su upriličile i neke poznate javne osobe u ulozi uručitelja nagrada među kojima su bili i kazališni redatelj Krešimir Dolenčić, glumac Janko Popović Volarić i ravnateljica HDLU Gaella Gottwald.
Nagradu Kreativac godine dobili su Hrvoje Škurla i Danijel Vuković čije ste uratke zasigurno vidjeli i slatko im se nasmijali u kinu čekajući početak filma – bonbon reklame Debil, Kreten i Moron njihova su umotvorina.
Nakon dodjele uz glazbu i piće nastavio se slaviti propali Sudnji dan, a ovime je završila i moja serija popraćenih ArtOmat događanja.
Treći ArtOmat sajam doista je prepun svakojakih događanja. Tako je u utorak u Vip club-u na trgu bana Jelačića u sklopu ovogodišnjeg posljednjeg Art Clubbing programa održan i ArtOmat after party. Po čemu je ova večer toliko posebna i vrijedna posta? Saznajte u nastavku.
ArtOmat u Vip clubu
Pregršt zanimljivosti dogodilo se toga hladnog utorka u popularnom Vip clubu koji unazad nekoliko mjeseci jednom tjedno postaje umjetničko-glazbeni prostor u kojem posjetitelji i partijaneri mogu vidjeti sve: od fotografije, književnosti i modnih revija do naravno koncerata nekih novih nadobudnih bendova.
Ovaj posljednji Art Clubbing u 2012. nam godini doveo je bend Hi Fju koji su ovo ljeto snimili prvi UV videospot na prostoru Lijepe Naše. Osim njih glazbeni dio programa ‘začinila’ su dva DJ-a: Kosa i diplomirana muzikologinja Ana Horvat koja je puštala mješavinu elektronske i akustične glazbe.Posebno je veselo bilo za vrijeme Marcifromiyu gothic lolita modne revije na kojoj su djevojke nosile slatko-morbidne haljine inspirirane japanskom uličnom modom. Ta je revija ujedno bila i vrhunac eventa ‘Harajuku Božić u Zagrebu’ koji je započeo prošlog petka predavanjem o japanskim supkulturama i street-style-u na Filozofskom fakultetu. Vip club je tu večer u modnom koreneru doslovno na uglu ugostio i rukotvorine Hepi JeweLry.
Umjetničko u nazivu programa branile su Val Art, Jelena Vunak i Maja Lunachick. Mene se osobito dojmio izloženi opus Jelene Vunak pa sam ju zamolila za kratki intervju. Jelena je inače djevojka osebujnog izgleda i sve samo ne predodžba koju imate o slikaricama: ne nosi hlače s tregerima umrljane bojom ili dugu hipi suknju i nema ludu kričavu kosu kako bi eksterno naglasila svoju umjetničku crtu. Zamolila me da ne objavim njezine fotografije stoga uživajte jedino u Jeleninim odmjerenim odgovorima i dakako – slikama.
Kada si počela crtati? Jesi li samouka ili si pohađala neki tečaj?
Počela sam crtati još od malih nogu. Kao dijete imala sam milijun ideja i radila vlastite časopise, novine, slikovnice i stripove. Kako sam htjela upisati primjenjenu školu za umjetnost i dizajn tako sam prvo odlučila ići na tečaj Tanay. Tamo smo ugljenom morali crtati razne vrste stolica, što mi je s vremenom znalo dići tlak, ali izdržala sam i uspjela upisati željenu srednju.
Kako bi opisala svoj stil? Koja ti je najdraža tehnika?
Moj je stil jednostavan i prepun pogrešaka – od toga da je na većini likova vidljiva proporcionalno kriva lijeva strana, ali to nije poanta mojih radova. Bitno je da se ljudi udube u igru boja. Slikam temperama, što mi je nekoć bila najgora tehnika, a sada mi je definitivno najdraža, ali tako funkcioniram sa svime.
Primjetila sam da su ti najdraži motivi kosturi i vagine – zašto baš to?
Kosturima sam oduvijek bila fascinirana, a cilj mi je prikazati ih što jednostavnije, šarenije na slatko-komičan način, bez donje čeljusti, pomalo vanzemaljskog izgleda. Često sam znala crtati kosturske verzije ljudi koje poznajem ili one koje često viđam-zetovce! Promiskuitetno društvo mi je dalo ideju da slikam vagine u obliku mačjih glava te sam nastavila kolekciju radova na kojima mačkice mijenjaju uložak, tampone, obavljaju nuždu ili vode ljubav. Na tijelu ćete lice vidjeti samo ‘tamo dolje’, a kroz radove ju određuje ono što trenutno njeno spolovilo radi.
Imaš li slikarske uzore? Ako ne, što je to što te inspirira?
Nemam slikarske uzore. Silne frustracije vezane za previsoku cijenu karata za javni prijevoz dale su mi ideju da naslikam kosturske verzije zetovaca, s krunom na glavi oko koje padaju euri. Za neke radove me inspiriraju sve one komične illuminati teorije (zato mi je Anubis s erekcijom omiljeni rad). Nakon mačaka odlučila sam naslikati više radova na kojima su egipatski bogovi u raznim pozama, svaki ima svoju priču, ali više od toga ne mogu otkriti.
Jesi li do sada već negdje izlagala?
Izlagala sam u klubu Medika 2011. u sklopu japanske slušaone ”Kamikaze noise” i u svibnju 2012. u Posh fantasy baru. Ovo je moja treća izložba.
Neka vas naslov ne zavara. Nažalost ovaj veliki ruski ekspresionist nije kao u nekom SF filmu oživio i počastio nas svojom pojavom – ovdje je riječ o kreativnoj radionici u sklopu ArtOmata – sajma nekonvencionalnih umjetničkih predmeta koji se po treći put održava u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, popularnije zvanom Džamija. Ove godine svoje unikatne radove izlažu (i prodaju) 143 autora. Ukoliko ste poklonik buvljaka i bazaara i volite jedinstvene i neobične sitnice kakve se na takovim mjestima mogu iskopati, onda svakako posjetite ArtOmat gdje ćete pronaći sve i svašta: odjeću, ukrase, slike, fotografije i tako bliže i tako dalje. Osim šarenog prodajno-izložbenog dijela ono što odlikuje ovaj sajam su besplatne edukativne radionice i umjetnički performansi, a upravo sam na jednu takvu radionicu odlučila otići ovo maglovito nedjeljno popodne.
Od 12 do 15 sati u Galeriji Bačva održavao se Kandinsky – kreativno iskustvo u kojem su posjetitelji uz lagani i smirujući ritam glazbe mogli slikati po izloženom platnu sa povezom na očima kako bi doživjeli sjedinjenje glazbe i pokreta kista. U radionici su također sudjelovali i članovi Udruge slijepih grada Zagreba. Pomalo kaotični finalni proizvod kakvog se zasigurno ne bi posramio niti Kandinsky poslužio je kao kulisa za večernji glazbeni performans Ksenije Ladić koja je kao instrumente koristila tibetansko posuđe i čaše, a nakon toga oslikano platno će se rezati prema željama kupaca čiji će prihodi ići u dobrotvorne svrhe.
Posjetite ArtOmat jer ulaz je besplatan, a osim izložbi i nastupa možete se opustiti u lounge zoni i popiti čašu toplog kuhanog vina. U petak je na programu Sudnji dan odnosno Nezavisni Festival Kreativnih Komunikacija i stoga ukoliko preživimo očekujte o navedenome postapokaliptični izvještaj.
Sigurno ste čuli za Laubu i okvirno znate da se radi o galeriji, a pročitavši negdje usput možda ste zapamtili i to da se nedavno tamo održao XX. Cro A Porter. No Lauba je mnogo više od samo još jedne kulise za kojekakva društvena događanja. Ugledni The Guardian nedavno ju je uvrstio u jedan od četiri izložbena prostora vrijedan posjeta. Što je dakle Lauba?
Lauba je moderna umjetnička galerija smještena u prostoru bivše tvornice Tekstilnog kombinata na zagrebačkom Črnomercu. 2011. napuštena zgrada nekadašnje austrougarske konjaničke vojarne rekonstruirana je u neobičnoj crnoj boji te je dobila novu svrhu – kao Kuća za ljude i umjetnost postala je kulturni punkt javne namjene u kojem su funkcionalno objedinjeni izložbeni prostor i poslovni prostor za zaposlenike tvrtke Filip Trade.
Lauba je u privatnom vlasništvu kolekcionara Tomislava Klička, ujedno i vlasnika tvrtke Filip Trade. Ime je dobila prema lokalnom nazivu za kružni drvored u Vrbovcu, Kličkovo omiljeno igralište u djetinjstvu. ” Lauba je bio i ostao pojam za inicijaciju kroz igru, a sada je mjesto doživljaja, učenja, zabave i društvene interakcije”. Uz to je i mjesto promjene. Zašto pitate se? Naime umjetnički radovi mijenjaju se svakih mjesec dana, uz stalni postav koji tamo ostaje.
Lovro Artuković – Potpisivanje deklaracije o pripajanju zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj
Za svoje otvorenje Lauba je ujedinila fundus Zbirke Filip Trade i tada aktualnu umjetničku produkciju. Postav kolekcije Filip Trade sačinjavaju brojni radovi većinom mladih modernih i postmodernih hrvatskih umjetnika i svaka nova izložba predstavlja uglavnom suvremenu i često apstraktnu umjetnost. Prostor galerije iznimno je velik i pregledan, a cigla mu daje jedan poseban ugođaj kakav niste navikli vidjeti u gradskim muzejima.
Nika Radić – Za Cocteaua
Laubu sam posjetila u sklopu terenske nastave te smo kao grupa po cijeni od 20 kuna za obilazak dobili i ”stručno” vodstvo dvaju Laubinih volontera. Mala napomena: svatko može volontirati, primaju 8 dragovoljaca svaka 3 mjeseca 😀 Uz kupljenu ulaznicu dobije se i kupon sa 10% popusta za Muzej prekinutih veza kako bi vas potaknuli u pohodu daljnjeg kulturnog uzdizanja.
Trenutni postav ”Finalisti 2012” može se vidjeti do siječnja 2013. nakon čega slijedi nova runda uvrnutih slika, kipova i instalacija. Zanimljivo je da radove najčešće izlažu mladi umjetnici koji su ujedno i profesori na Likovnoj akademiji, a saznali smo i da najskuplja slika stoji skromnih 75.000 kuna.
Duje Jurić – Read Error
Ivan Kožarić – Oblik prostora 20
Osim što služi kao umjetnička platforma u Laubi se redovno održavaju i raznorazni edukativni programi: dječje radionice, promocije knjiga i časopisa, što ju čini još više istaknutom među konkurencijom u kategoriji prostora kulture u glavnom nam gradu.
Postanite član Laube ili barem posjetite izložbu i podržite ovu hvalevrijednu inicijativu. I da ne zaboravim – na ulazu se nalazi Bistro Lauba u kojem kasnije, ukoliko ćete imati problema sa dešifriranjem pojedinih umjetničkih djela, možete spoznati njihov smisao uz malu pomoć koje kapljice više 😉
Pimp my Pump naziv je neobične gerilske umjetničke akcije oslikavanja starih vodenih pumpi na području grada Zagreba. Projekt je započeo 2011. na Trešnjevci i s vremenom se proširio i na ostatak grada, a oslikane su i dvije pumpe na Krku i u Splitu.
Iza inicijative oslikavanja zapuštenih kvartovskih pumpi stoji četveročlana ekipa koju tvore Bare, Berni, Ruskei Klara. S obzirom da od Gradskog ureda za prostorno uređenje još uvijek nisu dobili dozvolu za ”pimpanje” tih starih pumpi te se njihov čin smatra vandalizmom, primorani su raditi pod okriljem noći i još uvijek pažljivo čuvaju svoja prava imena i identitete.
Ulične pumpe za vodu ili popularno zvani ‘železni Franceki’ u Zagrebu postoje još od 1930-ih godina i najviše ih se nalazi u kvartovima, na gradskim tržnicama, parkovima i grobljima. Pamte ih starije generacije građana i sve do nedavno bili su neugledno nagriženi hrđom, oronuli i zaboravljeni. Oslikavanjem Franceka PMP-ovci im nastoje povećati vidljivost i tako u vihoru urbanizacije spriječiti njihov potpuni nestanak.
Franceki su nekada bili esencijalni dio života u gradu – upravo su naime te pumpe bile glavni izvor vode brojnim domaćinstvima bez vodovoda. Tako je npr. 80-ih godina u nekadašnjoj Jugoslaviji moj otac na jednoj takvoj kvartovskoj pumpi na Srednjacima svakodnevno prao prljave pamučne pelene kada bi hidrofor koji su dijelili sa još jednom obitelji otkazao poslušnost. Zahvaljujući PMP ekipi ta ista pumpa danas ne izgleda trošno i ne narušava estetiku krajolika, već naprotiv – novim ruhom sve javne pumpe postale su potencijalni prepoznatljivi simbol Zagreba. Cilj ekipe je oživiti grad i podsjetiti građane na onaj davno zaboravljeni element gradskog života i socijalizacijsku ulogu pumpi kao mjesta okupljanja.
Britanski trg
Pumpe koje još uvijek rade PMP ekipa farba zeleno (i pritom možda nesvjesno ističu latentnu poruku u pozadini cijele akcije – pitku vodu! Drugim riječima, flaširana voda zapravo je nepotrebna, jer voda u Zagrebu pogodna je za piće). Pumpe koje više nisu u funkciji bojaju svakojako šareno.
Cijeli projekt je neprofitan i rezultat je prvenstveno spontane i duhovite ideje. Na Pimp my Pump Facebook stranici istaknuto je kako je cilj njihove umjetničke inicijative otrgnuti popuIarne franceke od zaborava i spriječiti njihovo uklanjane s ulica, jer intervencijom oni prestaju biti hrpa suhog starog željeza i postaju nositelji memorije i dio dragocjene gradske baštine. Akciji se možete pridružiti tako da pošaljete sliku svoje zanemarene pumpe. Nakon toga PMP tim preuzima kontrolu.
Novinarska snatrenja 